Goran Dujaković


"KATHOLISCHE MISSION FÜR DAS DEUTSCHTUM IM AUSLAND" – DOKUMENTARNI FILM O TRAPISKOM REDU I TRAPISTIČKOJ OPATIJI "MARIJA ZVIJEZDA" KOD BANJE LUKE
(1939. godina)


U filmskoj literaturi postoji vrlo malo podataka o filmskoj produkciji u Banjoj Luci u periodu do 1940. godine. Postojeća literatura samo fragmentarno rasvjetljava pojavu i razvoj sedme umjetnosti, uglavnom površno i često netačno, bez jasnih izvora informacija. Većina dosadašnjih istraživača istorije kinematografije na području Bosne i Hercegovine uglavnom se bazirala na istraživanja filmskih aktivnosti u Sarajevu, Mostaru, Travniku i Jajcu koji su zbog svojih kulturnih, istorijskih i prirodnih znamenitosti bili interesantni za inostrane putujuće snimatelje, pa tako o ovim filmskim poduhvatima postoji i više pisanih podataka. Banja Luka je najčešće samo uzgredno (uglavnom za turističke ili putopisne filmove) bila interesantna za filmske kamere u periodu do Drugog svjetskog rata. Odatle i manji interes istraživača (kinematografije) za grad na Vrbasu jer se smatralo da je filmska djelatnost ovdje bila vrlo skromna. U tom smislu, svaki novi podatak o dosada "nepoznatim filmovima" upotpunjuje mozaik saznanja o ranim danima sedme umjetnosti u Banjoj Luci koja i nije bila toliko skromna. 

 
 
Kada sam 2001. godine tragao za filmskim materijalom o uskotračnim prugama Bosne i Hercegovine za dokumentarni film "Moj mrtvi grad" (Srnetica), obraćao sam se raznim institucijama u kojima bi se mogao nalaziti filmski materijal. Znajući da je JNA imala bogatu kolekciju nastavnih filmova, obratio sam se i Školskom nastavnom centru Vojske Republike Srpske "Rajko Balać" u Banjoj Luci, odnosno njihovoj filmoteci. Dio filmova filmoteke bio je još prije 1991. godine telekiniran za nastavne potrebe i korišćen kao pokazno sredstvo za pitomce Školskog centra oklopnih jedinica "Petar Drapšin" (kasnije preimenovan u "Rajko Balać"). Na jednoj od VHS kaseta, koju sam dobio ovom prilikom za pregled, našla su se i dva dokumentarna filma koja su direktno u vezi sa banjolučkom prošlošću prve polovine dvadesetog vijeka. Najvjerovatnije da su prikazivani pitomcima u svrhu upoznavanja istorije ovih krajeva. Jedan od tih filmova bio je "KROZ VRBASKU BANOVINU" (alternativni naslov - Banjaluka i okolina) Špire Bocarića, snimljen oko 1937. godine (filmska kopija nalazi se u vlasništvu Muzeja Republike Srpske) a drugi, za mene do tada nepoznat, o trapiskom redu kod Banje Luke, urađen 1939. godine. Bio sam ne malo iznenađen ovim filmom, koji svakako predstavlja jedan od najdragocjenijih poznatih filmskih materijala snimljenih prije Drugog svjetskog rata na području Banje Luke. Kopija filma takođe se nalazi u posjedu  Muzeja Republike Srpske.


Trapisti

Ko su u stvari Trapisti? "Ime su dobili po čuvenom francuskom samostanu "La Trappe" iz koga je sredinom 17. vijeka krenula reforma cistercitskog reda, koja se željela vratiti na nekadašnju strogu disciplinu iz vremena Sv. Bernarda. Službeno se nazivaju "Cisterciti strogog obreda". Uz kartuzijance, reformisani cisterciti (trapisti) spadaju u najstroži red u Katoličkoj crkvi. Opslužuju pravilo života svetog Benedikta koje glasi: "Moli i radi" - "Ora et labora". Izolovani su od svijeta, mnogo mole, bave se manuelnim radom i šute."6
Istorija trapiskog reda na području Banje Luke započinje sa opatom Franzom (Franjo) Pfanerom koji je utemeljio samostan "Marija Zvijezda" (Marija Stern) u Delibašinom selu 1869. godine. Narednih godina, iz skromne drvene kolibe, devet trapista postepeno udara temelje privremenog samostana. U poljeće 1870. godine počinju graditi novi samostan za koji od Turaka moraju da traže dozvolu i dobijaju odobrenje za "kuću od 60 soba". Godine 1877. grade bolnicu, dječije sirotište 1878. a 1885. godine grade pivovaru (današnja "Banjalučka pivara"). Ubrzo grade nove pogone i šire djelatnost, pa tako niče: opšti rasadnik (1894), nova tvornica tekstila (1897), tvornica boja sa bojadisanom i praonicom (1898), hladnjača (1899)... itd. Poslije dobijanja dozvole za izgradnju hidrocentrale (25.02.1899), samostan je 27.03.1899. godine dobio svoju električnu energiju koja od 1902. godine osvjetljava i dio grada Banje Luke.
Trapisti su lako prihvatali sve tehničke novotarije, pa tako i film koji se početkom dvadesetog vijeka stidljivo pojavljivao na ovdašnjim vašarima. Ako se ima u vidu da su u Banjoj Luci (prema poznatim podacima) prvi filmovi prikazivani u periodu 1908-1909. godine u programima putujućih bioskopa a da se 1910. godine u gradu otvara prvi stalni bioskop u vlasništvu Hamdije Afgana, onda ne iznenađuje da su trapisti među prvima prihvatili pokretne slike (ako ne i prvi)  i to već u prvoj deceniji prošlog vijeka. "Do 1910. godine stalno se smjenjuju učitelji čija imena nećemo navoditi, ali usput ističemo da zavod od o. Dominika (Opat Dominik 1894-1920) dobija na poklon kino aparat, te se sada u zavodu često prikazuju dječiji i poučni filmovi koji stižu iz Beča."1

 
Dominik Assfalg  - U vrijeme dok je bio opat samostana "Marija Zvijezda" poklanja zavodu kino aparat
 

Struktura filma

Dokumentarni film KATHOLISCHE MISSION FÜR DAS DEUTSCHTUM IM AUSLAND"-"KATOLIČKA MISIJA ZA NJEMAČKU STVAR U INOSTRANSTVU", snimljen je u formatu 16 mm, dužine 390 metara (trajanje 35'35"), sastavljen od četiri jasno odvojena dijela unutar kojih se nalazi veliki broj međunatpisa na njemačkom jeziku, što je i razumljivo jer je njemački bio osnovni jezik kojim su se služili pripadnici trapiskog reda. Osim naslova, film ne sadrži natpise (kajrone) o ekipi koja je uradila film. Koncipiran prvenstveno kao propagandni film u kome se izlaže prošlost ovog reda na području Banje Luke, život, aktivnosti, dostignuća, industrijski objekti i duhovni život - filmom je obuhvaćen i rad filijala ove zajednice u Maglajanima i Novoj Topoli. Film je snimljen na zavidnom nivou, montiran i sklopljen kao jedna skladna cjelina koja zadovoljava potrebe za koje je rađen. Posebno su interesantni snimci područja Banjalučkog polja, snimljeni sa uzvišenja iznad "Marije Zvijezde", arhitektura, nekoliko snimaka Ferhad pašine džamije, kadrovi sirotinje koja se hrani u javnoj kuhinji trapista i unutrašnji rad samostana (svirači, učionice, fiskultura, štamparija, molitve... itd). Film je neosporno fascinantan filmski dokument o trapiskom redu koji je utemeljio industriju Banje Luke u ranom postosmanskom periodu.

U nastavku teksta je kratak opis sadržaja dijelova filma.
Nazivi cjelina su u ovoj analizi postavljeni ne iz natpisa ili međunatpisa, već iz sadržaja koji preovlađuje u dijelovima filma.


I. dio - hronika
Početak filma koncipiran je kao hronika u kojem se izmjenjuju kadrovi bosansko-hercegovačkih predjela, slike kanjona (najvjerovatnije rijeke Vrbas), stare bosanske kuće, ljudi koji nose drva za ogrev i grad Jajce.
Hronološki se prikazuje život trapista od samih početaka u skromnoj brvnari, molitvi, klanjanja i grobalja, gdje čekaju uskrsnuće Hrista. Filmska kamera bilježi  krčenje šume, obrađivanja zemlje, čišćenje cigle i crijepa. Jedan dugi kadar u švenku preko dokumenta na turskom jeziku pokazuje dozvolu za zidanje prvog samostana. Prvi dio filma završava se snimcima objekata koje su trapisti u ranom periodu podigli, zgrade ekonomije i pivare. U završnici se nalazi odličan, dugi kadar koji prikazuje kompleks u cjelini.   

II. dio - ekonomija
Cjelina započinje slikom skele koja prevozi ljude i konje na drugu obalu Vrbasa. Slijede kadrovi željeznog mosta kojim su trapisti povezali dvije obale, vodenice i unutrašnjost mlina. Industrijalizacija koja se intenzivira ilustrovana je novim objektima, djelatnostima i zanatima: hidroelektrana, ljudi koji održavaju pogone, štamparija, slovoslagači, kovačnica, potkivači, krojačnica, baštovani, probijanje puta, krčenje šume i sječa drveta. Pred filmskom kamerom defiluju stada goveda i krava, svinje, kokoši, pravi se trapiski sir, pakuje i stavlja originalni pečat... jedan davni život. Na celuloidu marširaju sveštenici pokriveni  kapuljačama mračnim hodnicima snimljeni pod ekspresionističkim svjetlom... raspelo i spomenik u dvorištu.  Svakodnevica - učenici koji uče matematiku, tamburaši i tamburašnica. I za kraj drugog dijela filma, impresivni dokumentaristički kadrovi javne kuhinje i sirotinje koja prima hranu. 
            

Kadrovi iz filma  KATHOLISCHE MISSION FÜR DAS DEUTSCHTUM IM AUSLAND

        
III. dio - život pitomaca (učenika) sirotišta
Iz jednog od međunatpisa ovog dijela filma saznajemo da na prostoru Bosne, Bačke, Banata, Slavonije i nove Jugoslavije živi 700.000 katoličkih Nijemaca. Kadrovi svakodnevice učenika u "Mariji Zvijezdi".  Sveštenik u krupnom planu predaje učenicima koji slušaju i zapisuju. Snimci fiskulture učenika koji trče oko crkve i rade vježbe. Odmor učenika: užina, igra trule kobile, preskakanje, boksanje i odgurivanje pred objektivom nepoznatog snimatelja. Kulturni život: orkestar... violine... harmonike i hor. Igra prebacivanja novčića sa ruke na ruku i čitanje molitve uz hor.          

IV. dio - Aktivnosti u trapiskim filijalama u Aleksandrovcu (RUDOLFSTAL) i Novoj Topoli (WINDTHORST) u Lijevče polju na putu Banja Luka - Gradiška.

Posljednji dio filma prikazuje svešteničke procesije u crkvama u Aleksandrovcu i Novoj Topoli: učenici nose zastave, svijeće i čitaju molitve... iza njih ide orkestar i sviraju violine... molitva, govor sveštenika... djeca koja se poklanjaju. Cjelina se završava dugim švenkom, snimljenim iz velike daljine, pred kojim se otkrivaju objekti  kompleksa "Marija Zvijezda", Banjalučko polje i daleka brda pokrivena snijegom. Međunatpis na kraju filma na njemačkom jeziku - "DIES ALLES DAS GESEGTE WERK VON 70 JAHREN!" – prevedeno - "Ovo sve blagoslovljeno djelo od 70 godina!" - omogućuje nam da nastanak filma precizno datiramo u 1939. godinu, 70 godina poslije dolaska Franca Pfanera koji je 1869. godine utemeljio trapiski red u blizini Banje Luke.  


Ko je autor filma?

U postojećoj filmskoj literaturi ne postoje podaci o filmu, pa samim tim ni o autoru i snimateljima.
Postoji nekoliko pretpostavki:
1. Da je snimatelj i autor filma Špiro Bocarić
2. Franjo Ledić
3. Nepoznati njemački autor (snimatelj)     

Autorstvo Špire Bocarića na ovom filmu je malo vjerovatno. Ako se pažljivo uporede filmovi KROZ VRBASKU BANOVINU i  KATHOLISCHE MISSION FÜR DAS DEUTSCHTUM IM AUSLAND uočljiva je razlika u vještini baratanja filmskom kamerom, pa i sam montažni postupak koji je u ova dva filma potpuno različit i zanatski neuporediv. Kod Bocarića su pokreti kamere rastrzani i pokazuju tendenciju snimatelja da nevještim pokretom kamere obuhvati što je moguće više prostora. Ovo kretanje se često manifestuje cik-cak pokretom kamere koji iz horizontalnog prelazi u vertikalni švenk. Kod snimatelja filma o Trapistima pokret kamere je precizno odmjeren sa jasnom namjerom da što sažetije obuhvati predviđeni sadržaj. Pošto Bocarić ipak slovi kao kino-amater kome je filmska kamera prvenstveno služila za bilježenje etnografskih motiva i pejzaža, očigledno je da je i sam dosta istraživao i otkrivao mogućnosti filma, pa je malo vjerovatno da on stoji iza snimanja filma o Trapistima koji predstavlja (i za današnje standarde) studiozan poduhvat za koji je potrebno dosta filmskog znanja i vještine. 
Franjo Ledić je posjećivao Banju Luku u više navrata tokom 1935. godine i  snimio više filmskih zabilješki (o čemu će detaljno pisati u jednom od narednih tekstova), između ostalog i jedne fudbalske utakmice koja se prikazivala u obliku žurnala prije početka redovnih kino projekcija u PALAS ton-kinu, aero-miting u Zalužanima, stare dijelove grada, Gornji Šeher i tvrđavu Kastel... itd. Čak postoji indicija da je Ledić tih godina spremao dugometražni dokumentarni film o Banjoj Luci!!? Neki od kadrova snimljeni te godine prikazani su u filmu Pozdrav iz Banjaluke koji je prije nekoliko godina prikazan u okviru revije NITRATNE RIZNICE koju je organizovao FENIX ART u saradnji sa Jugoslovenskom kinotekom. Jugoslovenska kinoteka je ovaj film (pogrešno) datirala u 1939. godinu. Film je po prilici samo izmontiran materijal ton-žurnala Zvono koji je Ledić tridesetih godina proizvodio dokumentujući zanimljiva mjesta i događaje širom kraljevine Jugoslavije. Kadrovi su najvjerovatnije, prema dokumentovanim opisima filmskih aktivnosti Ledića, snimljeni 1935. godine. Nema podataka da je Franjo Ledić tokom 1938. i 1939. godine snimao na području Banje Luke, pa ni trapističkog samostana "Marija Zvijezda".                             
Film o trapistima kod Banje Luke najvjerovatnije su snimili njemački snimatelji koji su prema sadržaju (i dužini filma) izvjestan period proveli u samostanu bilježeći svakodnevicu trapističkog reda. Ali, to su samo pretpostavke koje će biti potvrđene studioznim istraživanjem arhivske građe, prvenstveno samostana "Marija Zvijezda". 


LITERATURA:

1. Anto Ćosić (1994): 125. obljetnica trapističke opatije "Marija Zvijezda"
   u  Banjaluci, Biskupski ordanijarat Banja Luka i Trapistička opatija "Marija Zvijezda", Banja Luka, 1-46
2. Dejan Kosanović (2000): Leksikon pionira filma i filmskih stvaralaca na tlu jugoslovenskih zemalja - Jugoslovenska kinoteka, Fenix film, Institut za film, Beograd
3. Dejan Kosanović (2005): History of Cinema in Bosnia and Herzegovina 1897-1945, Naučna KMD, Fenix film, Beograd
4. Dejan Kosanović(1988): Filmografija filmova o Bosni i Hercegovini 1918-1941,  Sineast, broj 105-106  
5. Dejan Kosanović(1999): Putujući, polustalni i stalni kinematografi na tlu Bosne i Hercegovine 1897-1941, Sineast, broj 111-112
6. Afiša - 135. godina trapističkog samostana "Marija Zvijezda", 2004, Banja Luka  
7. Fotografije - arhiv samostana "Marija Zvijezda", Banja Luka  
8. Arhiva autora teksta

Galerija:  kadrovi iz dokumentarnog filma KATHOLISCHE MISSION FÜR DAS DEUTSCHTUM IM AUSLAND  (1939. godina)

• Strip
• Film
• Fotografija