Goran Barać
PUTOPISNI FILMOVI LJUBINKA BATE SMOLJANOVIĆA
Tokom svog tri decenije dugog druženja sa amaterskim kino-kamerama ovaj Banjolučanin snimio oko dva i po kilometra filmske trake normal i super osam milimetara!... Posebnu vrijednost predstavljaju filmovi, koje je ovaj zaljubljenik u pokretne slike snimio na svojim mnogobrojnim putovanjima širom bivše SFR Jugoslavije, ali i po zemljama zapadne i istočne Evrope...
Bato Smoljanović podno Visokih Tatri (1975)
Filmski opus doajena među banjolučkim kino-amaterima, Ljubinka Bate Smoljanovića, prebogat je dokumentarnim filmovima, ali i putopisnim reportažama. Ove posljednje su istinske preteče klasičnih turističkih filmova, kakve danas često gledamo na televiziji.
Smoljanović je jedan od najstarijih banjolučkih kino-amatera. Prvu filmsku kameru kupio je sada već davne 1961. godine. Tom svojom „pentakom“, malom kamerom formata normal osam milimetara, sve do početka sedamdesetih godina prošlog vijeka snimao je porodične filmove, koje je samostalno i razvijao i montirao. Godine 1970. preorijentisao se na kvalitetniji amaterski format – super osam – i počeo ozbiljnije da se bavi filmom. Na stotinama metara popularne „super osmice“ ostali su zabilježeni kadrovi (uglavnom) dokumentarnih filmova posvećenih prirodi.
Pohorje snimljeno na „feranijakolor“-u (1963)
Tokom svog tri decenije dugog druženja sa amaterskim kino-kamerama (od 1961. do 1991. godine), ovaj Banjolučanin je snimio oko dva i po kilometra (!!!) amaterske filmske trake. Ili, konkretnije, oko deset sati materijala! Osim realizacije dokumentarnih ostvarenja (u periodu kada je snimao „super osmicom“), Smoljanović nije propustio da zabilježi nijedan značajniji trenutak iz života njegove porodice. Posebnu vrijednost za ovaj tekst predstavljaju filmovi, koje je ovaj zaljubljenik u pokretne slike snimio na svojim mnogobrojnim putovanjima širom bivše SFR Jugoslavije, ali i po zemljama zapadne i istočne Evrope.
„Vrtimo“ osammilimetarske filmove Ljubinka Bate Smoljanovića... Dok kinoprojektor ispušta onaj svoj karakteristični zvuk, na bijelom ekranu se poigravaju treperave slike. Jedan od prvih filmova, koje je u svojoj dugogodišnjoj karijeri snimio junak ove naše priče, posvećen je boravku njega i njegove porodice u Logarskoj dolini, u Sloveniji. Godina je 1961. Ekranom promiču crno-bijeli kadrovi vrhova Julijskih alpa i stoke na nepreglednim pašnjacima podno tih visova. Nemirna Smoljanovićeva kamera kao da želi da uhvati što više ljepote, koja joj se ukazala pred objektivom, pa „šeta“ u svim mogućim pravcima.
Bato Smoljanović se Sloveniji i njenim prirodnim ljepotama vratio nekoliko puta tokom svog bavljenja sedmom umjetnošću, a njegov najpoznatiji film o prirodnim bogatstvima te bivše jugoslovenske republike je polučasovni dokumentarni zapis na „super osmici“ pod nazivom „Slovenija u suncu i snijegu“, snimljen 1977. godine...
Nedugo poslije onih prvih, „pentakinih“ kadrova iz Slovenije – prijatno iznenađenje. Pred našim očima ukazuju se kadrovi Plitvičkih jezera, i to u boji! Na samom početku šezdesetih godina 20. vijeka crno-bijela filmska traka je u Banju Luku stizala „na kašičicu“. O koloru Smoljanović i oni malobrojni kino-amateri u danas najvećem gradu Republike Srpske mogli su samo da sanjaju.
Plitvička jezera u koloru (1961)
Na jednom od svojih poslovnih putovanja, Bato Smoljanović je kupio nekoliko rolni (u to vrijeme) izuzetno skupe „agfakolor“ filmske trake i počeo da eksperimentiše sa njom. Prvi „proizvod“ tog eksperimenta bili su kadrovi Plitvičkih jezera u boji, načinjeni u ljeto 1961. godine. Oduševljen pokretnim slikama u prirodnim bojama, ovaj banjolučki sineasta je do kraja svog bavljenja filmom svijet oko sebe bilježio – uglavnom – na kolor filmskoj traci. Moramo priznati da kadrovi prelijepih vodopada na Plitvicama, iako snimljeni prije gotovo pet decenija, i danas izgledaju zaista atraktivno.
Sigurno najljepši kolor u filmovima iz ranog sineastičkog perioda Ljubinka Bate Smoljanovića zabilježen je 1963. godine, tokom njegovog boravka na Pohorju. Italijanska „feranijakolor“ u tom sedmominutnom filmu pokazala je na djelu svu svoju raskoš, a sjajan Smoljanovićev osjećaj za detalj i prirodne ljepote dao je kadrovima snimljenim na Pohorju sasvim novu dimenziju.
Godine 1964. Bato Smoljanović odlazi na proputovanje kroz Švajcarsku i sa sobom, kao sastavni dio prtljaga, novi svoju „dvostruku osmicu“. Tokom tog višednevnog boravka u Švajcarskoj, ovaj Banjolučanin je – većinom iz automobila u pokretu - snimio nekoliko rolni filmske trake, od kojih je izmontirao veoma zanimljivo ostvarenje o ovoj zemlji. Film o Švajcarskoj je, u pravom smislu te riječi, celuloidni putopis, na kojem je zabilježeno sve ono što krasi ovu planinsku državu.
Putopis kroz Sovjetski Savez (1973)
Sa proputovanja kroz Švajcarsku (1964)
Smoljanović nije ispuštao kameru iz ruke ni kada je, kao turista, išao da posjeti Italiju 1968. godine, (bivši) Sovjetski Savez 1973. godine, pa (opet, bivšu) Čehoslovačku dvije godine kasnije, te Svetu goru Atos i Hilandar 1982. godine i Španiju 1989. godine...
Njegov najljepši putopisni kino-zapis svakako je „Turneja po Sovjetskom Savezu“ (1973). Na ovom filmu, snimljenom na traci super osam milimetara, Bato Smoljanović je zabilježio sve iole zanimljive trenutke sa višednevne turističke „turneje“ po ovoj zemlji. Film počinje poletanjem „tupoljeva“ sovjetske kompanije „Aeroflot“ sa beogradskog aerodroma, letom ispod i iznad oblaka, te sletanjem i obilaskom Kijeva. Potom se nastavlja turom kroz Lenjingrad, da bi gro filma bio posvećen glavnom gradu SSSR-a Moskvi. Sve kadrove prati izuzetno lijepa muzika iz ruskog melosa. U svega nekoliko rečenica ne može da se opiše sve ono što je junak naše priče prije tri i po decenije snimio u jednoj od dvije svjetske „hladnoratovske“ velesile, ali je – u svakom slučaju – „Turneja po Sovjetskom Savezu“ njegov ubjedljivo najljepši kino-putopis.
Onako, kako je snimio sve svoje filmove – sa puno strasti i ljubavi, ulažući se maksimalno u hobi za koji je živio – Ljubinko Bato Smoljanović je isto tako sva svoja celuloidna ostvarenja brižljivo čuvao i sačuvao. Za razliku od većine banjolučkih kino-amatera - koji svoje filmove nisu pažljivo čuvali, pa su vremenom propali u manjoj ili većoj mjeri – stotine i stotine metara Smoljanovićevih normal i super osmica i danas su u savršenom stanju.
Svi njegovi filmovi izgledaju kao da su tek snimljeni... I pravo je uživanje gledati pokretne slike ovog vrsnog filmskog neprofesionalca, stare 30, 35, pa i 45 godina. Jer, na njima, zaista, ima šta da se vidi...
Kadar iz filma „Atos i Hilandar“ (1982)
MORE
Ljubinko Bato Smoljanović je snimio svaki boravak svoje porodice na moru. Igrane, Omiš, Crikvenica, Split, Solun,... samo su neke od silnih morskih destinacija, koje su on, njegovi supruga i sin obišli tokom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka.
Tokom jednog od tih boravaka na moru, u Omišu 1968. godine, Smoljanovićeva kamera zabilježila je izvlačenje njemačkog autobusa, čiji je vozač prebrzo ušao u jednu oštru krivinu, presjekao je i zaustavio autobus prepun turista na samoj ivici rive...
NAJDRAŽE USPOMENE
Na svakom putovanju, sastavni dio moje garderobe obavezno su bili filmska kamera i nekoliko rolni ili kaseta sa trakom. Uostalom, kameru sam uvijek nosio sa sobom, gdje god sam išao. Na izlet, putovanje, na more, planinu, rijeku... Danas, sve ono što sam snimio prije 30, 40 ili više godina predstavlja mi najdražu uspomenu – rekao je jednom prilikom Bato Smoljanović.
(tekst je objavljen u magazinu „Putnk“, br. 1, septembar/oktobar 2008)
Telekino i digitalizacija: FENIX ART
